A sad slatka bučnica. Svaki kraj kontinentalne Hrvatske ima svoju inačicu. Ova je međimurska s bučom, makom i vrhnjem.
Početkom prošlog stoljeća na Vinodolu, “korak do mora, dva do sniga” raslo je gotovo 25.000 stabala i proizvodilo se oko 250 tona smokava godišnje. Danas je ostalo oko 4.500 stabala i to udomaćenih sorti kao što su: bilica, črni i beli vuk, hrastača, manjukva, poganka, vlahinja i zelenica.
Mogli bi reći da svaki otok svoj smokvenjak ima. Na otoku Visu se priprema od smokvi, lozovače i komorača. Oblikuje u okrugle oblike i čuva na lovorovim listovima.
Bakina variva uvijek su morala imati slatki završetak. Jer ako se nije pojelo varivo nema ni deserta. 😉 A uobičajeno se radilo o knedlama sa šljivama. Bilo da su izvana bile “presvučene” vrhnjem ili krušnim mrvicama tražile su se repete.
Najprepoznatljiviji nakit u obliku morčića su naušnice karakteristične za Rijeku i Kvarner. Utjecaj povijesti i vanjskih kultura u tim krajevima ostavio je trag koji je zaživio u nakitu specifičnog oblika i legende. Početak nošenja morčić nakita veže se uz riječke pučanke.
U ovom varivu mladi krastavci i krumpir zaokruženi su finoćom kiselog vrhnja i mirisom svježeg kopra. Lagano i osvježavajuće. Izvrsno odgovara i malo rashlađeno.
