Početkom prošlog stoljeća na Vinodolu, “korak do mora, dva do sniga” raslo je gotovo 25.000 stabala i proizvodilo se oko 250 tona smokava godišnje. Danas je ostalo oko 4.500 stabala i to udomaćenih sorti kao što su: bilica, črni i beli vuk, hrastača, manjukva, poganka, vlahinja i zelenica.

Žene iz Bribira, Grižana i okolnih sela u košićima na leđima nosile su suhe smokve u Gorski kotar i tamo ih prodavale ili mijenjale za proizvode koji su tamo bolje uspijevali. Koliko su smokve bile vrijedne, svjedoči i podatak da se za kilogram smokava mogao dobiti kilogram graha ili šest kilograma krumpira.

Da se od smokava može prirediti puno finih delicija govore nam i stari naputci iz raznih mjesta uz obalu i na otocima. Na primjer, pekmezača (kolač od smokava), marmelada, rakija, vino i ocat, smokvenjak…

Osnovni sastojci smokvenjaka su suhe smokve i lozovača (travarica). Ostali dodaci mijenjaju se prema lokaciji. Pa tako na Cresu mu dodaju grožđice i komorač, na Krku nasjeckane orahe, a na Visu šaku cvjetova komorača na 2 kg suhih smokava. Čak se i oblikom razlikuju pa je tako na Cresu smokvenjak u obliku stošca, na Krku ga oblikuju u dugoljastu pinku (kruščić), a na Visu u obliku pogačice (hjiba).

Smokvenjak se suši do 15 dana uz okretanje, obložen listovima lovora i grančicama ružmarina. Ovaj je kolač, osim po svom specifičnom okusu, pravi primjer konzerviranja hrane u davna vremena. Visoka koncentracija šećera u smokvama, alkohol i antimikrobno djelovanje lovora i ružmarina mogu ovu slasticu očuvati i do 4 mjeseca.

Iako je smokvenjak nekad predstavljao hranu težaka koji su po cijele dane radili u polju ili vinogradu danas se priprema za Božić i kolendovanje. Konzumira se narezan na tanke fete i gricka “uz čakulu” i bičerin lozovače, travarice ili prošeka.

Iako mu se znaju dodavati i sastojci poput bijelog vina, cimeta ili badema, osnovna receptura i nadalje zadržava primat izvorne poslastice Dalmacije i njenih otoka.

Izvor
Zlatan Nadvornik: Hrvatska tradicionalna jela i pila