U gradu sam. Rješavam neke osobne stavke, Sanja je isto u krugu 100 m po svom poslu i u očekivanju smo poziva od odvjetnika da dignemo rješenje i idemo dalje po preostalim državnim i financijskim ustanovama rješavati papire za firmu.

Čekanje se opako odužilo, pa odlučim otići do odvjetničkog ureda. Tamo strka. Znate vaše rješenje još nije potpisano, došlo je kod suca koji je “malo problematičan” štogod to značilo, pa ćemo morati otići na sud da vidimo situaciju jer vama se žuri zbog natječaja. Odvjetnica mi još dodatno objašnjava neki formular, dajem joj uplate za registraciju žiga i ne vjerujem više u sve ovo što se pretvara u sapunicu na hrvatski način. Zašto bi bilo jednostavno, kad može komplicirano?

U tom mom razmišljanju prene me odvjetnik svojim pitanjem: Znate voziti? Ja kažem: Da. Onda idete sa mnom, jer tamo je teško naći parkirno mjesto, pa ćemo sistemom “4 žmigavca”, a ako netko naiđe budete napravili krug. Ok, pristajem iako nisam neki fan vožnje tuđeg auta, ali, rekla bi moja baka: “Vrag u muci i muhe ždere. ”

Dovezemo se tako do Petrinjske, naravno nema mjesta, probamo produžiti u Amruševu, izgubljen slučaj. Napravimo krug i uparkiramo se na mjesto za dostavu dućana Prehrane. Ostajem sjediti u autu i samo molim Boga da se ne moram micati s autom. Slušam muziku s Iphonea i pokušavam se smiriti. Driving Mr. Daisy. 😀

Nakon 10-ak minuta, rekla bih, dolazi odvjetnik s jednom dobrom vijesti. Stavljen je prvi potpis, sad ide u kompjutersku uknjižbu i drugi potpis, pa će to biti sutra gotovo. Propada još jedan dan, ali možda bi mogli staviti u pogon izradu pečata. I tako bude. 🙂

Izvor fotografije: freedigitalphotos.net