Mozak je apsolutno fantastičan. Ne samo da pamti događaje, radnje, osjećaje koje nakupljamo tijekom života, već pamti i mirise i okuse. Osobito one koji nas vežu za djetinjstvo, jer onaj izvorni okus i miris se pamti i ne može nas kasnije zavarati u nekoj loše izvedenoj inačici. Prvo virenje kroz vrata u maminu i bakinu kuhinju nošeno zamamnim mirisima kuhanja, istraživanje šarenih staklenki i posuda u špajzi, kriomice kušanja kolača koji se hlade ili uzimanja kockica čokolade za kuhanje za koje je mama saznala tek kada je krenula raditi kolače, nisu prošli nezapaženo/nekažnjeno. Kasnije kroz promatranje i igru, počinju (ili ne) prvi kulinarski interesi, kao što je to bilo u mom slučaju. Danas su to lijepa sjećanja, slike, crtice, anegdote…

Velika baka (moj djetinji naziv za tatinu mamu) za mene je bila apsolutni favorit u pripremi štrudli. Tanko tijesto razvlačilo se preko cijelog stola i svaki puta sam širom otvorenih očiju promatrala taj fascinantni proces kretanja tijesta i ruku te navijala da tijesto ne pukne. Rijetko se to i događalo, ali onda je obično glavni krivac u bakinim rečenicama bilo brašno ;). Moj trenutak u tom procesu bio je rezanje krajeva tijesta i formiranje male pogače koja je bila samo moja. Svake minute sam dolazila kraj pećnice i gledala promjene na tijestu i s nestrpljenjem čekala trenutak vađenja. Štrudli od sira bili su ono što se od nje uvijek očekivalo, a varijacije poput trešanja ili marelica bili su njen način eksperimentiranja u kuhinji. Kuhanje domaće juhe u velikom loncu izgledalo je kao znanstvena fantastika, od vrste mesa do trenutka dodavanja povrća, cijeđenja juhe i zakuhavanja rezanaca koji su se uvijek radili unaprijed i sušili na drvenoj tacni prekrivenoj kuhinjskom krpom. Umak od tormana (hrena) uvijek je bio dobar povod za obiteljski razgovor o njegovoj kvaliteti (dijeljenje 5 zvjezdica), jačini i posljedičnoj prohodnosti sinusa i tjeranja suza na oči, dok sam ja povlašteno jela umak od rajčica. Uvijek sam rado jela bakine mlince koji su plivali u masti od pečenja, što bi za današnje nutritivne i liječničke smjernice bio dobar put ka budućem razvoju srčanog bolesnika. A tek kolinje.
I nije u krivu onaj koji tvrdi kako je svježina namirnica ključna za kvalitetu jela. Jer okusi mozga s jajima ili jetrica na saftu nisu bila nikad takva kao na dan kolinja, a i nikad prije i poslije kolinja ta se jela nisu pripremala. Znala je baka što je dobro. 🙂

Ljetni praznici kod druge, male bake otvarali bi nove mogućnosti nespretnih kulinarskih početaka, od izrade šufnudla na daski za valjanje tijesta do kreiranja okruglica punjenih šljivama netom ubranih iz vrta. A tek degustacije žganaca od svježe izmljevenog kukuruza ili kušanja kožice od kuhanog mlijeka koje je dan prije baka donijela u kantici od susjede. Klanje piceka za najfinije pohance i nije baš prizor za dječje oči, ali i to je bio dio odrastanja pa se i tu pratio tijek radnji. Svakako je najzanimljivije bilo spaljivanje sitnog paperja koje se nije vidjelo ili dalo iščupati. Nisam nešto gadljiva po tom pitanju, ali nikad nisam shvatila jedenje pečene krvi koju je prakticirao moj djed. Ili su i oni, odrasli u neimaštini, išli tragom Kineza da se ništa od namirnica ne baca, već se sve koristi. Na tom tragu su i krvavice, zar ne? Variva nikad nisu bila favoriti dječje prehrane, ali ako se napravi dobar nastavak ni ona nisu bila tako mrska. Tako su ljetna variva od buče ili krastavaca, a nakon toga šufnudli s prezlima i šećerom, rezanci s makom ili okruglice od šljiva uvijek bili dobitna kombinacija.

Iako sam s vremenom promijenila svoje prehrambene navike, pa nešto što sam voljela u djetinjstvu ili su mi barem tako pričali, danas ne jedem, za čim danas žalim? Kao jednoj “picajzli”, znala bi govoriti moja mama na čistom hrvatskom jeziku, nedostaje mi njihov pisani kulinarski trag. Ostavile su mi u nasljeđe okuse koji se možda mogu ili ne mogu ponoviti. One nisu pisale recepte u bilježnice, one su svoje iskustvo prenosile. Međutim tada, kao dijete, nisam bila svjesna protoka vremena i života.

Danas kad pitam svoju malu baku, koja je neki dan navršila 97 godina, kako radi mazanicu, nabroji mi sastojke,  a kad je pitam koliko čega, odgovor glasi – ja sam to sve od oka. A ja je pitam, zar ja sad moram ponovno otkrivati te recepte? Da ne kažem toplu vodu. Mudro se smješka. Vjerojatno je ona tako naučila, pa i nije znala drugačije. A odokativno mjerenje namirnica dolazi s iskustvom u dugogodišnjem pripremanju hrane.

Tko zna, možda je i bolje tako. Jer znamo kako se odnosimo prema nečemu oko čega se i ne moramo puno truditi. Stoga krećem u nove izazove vraćanja okusa i mirisa djetinjstva.